Predstavljamo knjigu
 
Neuroznanstvenike, biologe, filozofe i teologe sve više zaokuplja istraživanje duhovne dimenzije čovjeka.
Stoga predstavljamo neke knjige koje su nam proširile vidike na tom području:
 
Prikaz knjige: 'Vremena odluke', Viktor E. Frankl

vefU knjizi 'Vremena odluke' psihijatar Viktor E. Frankl pokazuje odlučujuću ulogu duhovne dimenzije u prihvaćanju patnje, pronalaženju odgovora na egzistencijalna pitanja i stavljanja čovjeka na pravo mjesto u svakoj situaciji.
Duhovna dimenzija čovjeka, njegova sloboda i odgovornost odlučujuće su u životu unatoč, biološkim, psihološkim i socijalnim utjecajnim činiteljima. Sve razlike među ljudima potječu od duhovne dimenzije.
Da bi došlo do prevladavanja krivog držanja u čovjeku potrebno je prestrojavanje čitavog čovjeka u dubini njegove osobe i u njegovim odnosima s drugim ljudima. Na bit čovjeka spada ne samo sloboda da postane krivim, nego i odgovornost za to da nadraste krivnju. Ono što su pokazala iskustva zatvorenika koje su tretirali kao beznadne zločince i psihopate zbog čega su odustali od pokušaja da žive na drugačiji način bila je spoznaja da se može promijeniti život samo ukoliko im se otvore oči za dobro u njima, kao i spoznaja da su vrijedni i ljubljeni. Isto tako tamo gdje smo kao bespomoćne žrtve stavljeni usred jedne beznadne situacije upravo tamo pokazujemo kako tragediju pretvaramo u osobni trijumf, trpljenje preoblikujemo u osobno postignuće.
Čovjek je uvijek u potrazi za nečim što nema, hoće se nečim ispuniti – stvarima, susretima s ljudima, karijerom itd. Na čovjeku je da se, dok je ovdje na zemlji, izruči, da napusti sama sebe, da se predaje u spoznaji i ljubavi.
Ova knjiga nam poput hagioterapije pokazuje da se mi kao osobe možemo izdići iznad patnje, da kroz nju možemo rasti, postati vrhunski ljudi, ali i da na duhovnom području nalazimo snagu da izdržimo svaku patnju i bol.
Čitanjem ove knjige može se shvatiti sveobuhvatnost proučavanja duhovne dimenzije. Ona je čovjeku dana od Stvoritelja i po njoj je vječan, vrijedan, smislen, ima svoje dostojanstvo.
 
 
Prikaz knjige 'Emocionalna inteligencija', Daniela Golemana
 
emocionalna inteligencijaPsiholog i novinar Daniel Goleman želi u svijetu pronaći svijetlo razuma. Emocije se prikazuju kroz dvojako stanje: s jedne strane sve je lošije stanje našeg zajedničkog emocionalnog života dok se s druge strane želi ponuditi određeno rješenje koje budi nadu.
Svaka emocija nudi određenu spremnost na djelovanje, svaka nam pokazuje smjer koji se već pokazao dobrim za suočavanje s izazovima ljudskog postojanja koji se ponavljaju. U tome svakom čovjeku pomažu dva uma: emocionalni koji osjeća i racionalni koji misli. Oni rade u tijesnom skladu, isprepliću se te nas kroz različite načine spoznavanja usmjeravaju kroz svijet. Zato je važno shvatiti što to znači inteligentno se koristiti emocijama. Sama emocionalna inteligencija predstavlja sposobnosti kao što je mogućnost motiviranja samog sebe kako bi se ustrajalo unatoč poteškoćama i frustracijama. Emocionalna inteligencija naglašava spoznaju, razumijevanje samog sebe i drugih u motivima, radnim navikama i primjena tih spoznaja u upravljanju vlastitim životom i slaganju s drugima.
Među našim osjećajima najvažnije je uspostaviti ravnotežu, a ne ih potiskivati. Svaki osjećaj ima svoju vrijednost i važnost. S druge strane, svaka krajnost potkopava našu stabilnost.
Neuočavanje tuđih emocija velik je nedostatak u emocionalnoj inteligenciji. Za razvoj empatije najvažnije je razdoblje djetinjstva u kojem dijete spoznaje da roditelj suosjeća s njegovim emocijama te da ih prihvaća i uzvraća na njih. Obiteljski život naša je prva škola emocionalnog života. Na razvoj emocionalne inteligencije utječe ne samo ono što roditelji govore ili izravno čine djeci nego i kroz uzore koje pružaju upravljanjem vlastitim osjećajima i osjećajima u komunikaciji s bračnim drugom.
Uz obitelj važnu ulogu u školovanju i opismenjavanju emocija ima i škola. Ona naime treba organizirati predavanja na kojima se roditelji upoznaju s onim što djeca uče i da im tako pomognu da se osjećaju učinkovitijim u emocionalnom životu djeteta.
Suosjećati s nekim znači brinuti se, zamišljati sebe u tuđoj koži čime se čovjeka navodi na prihvaćanje određenih moralnih načela. Emocionalna inteligencija podrazumijeva razmjenu emocija. Svatko od nas dio je priručnog alata neke druge osobe koji pomaže u ostvarivanju emocionalnih promjena bilo na bolje ili na lošije. Ukoliko pogriješimo u odabiru emocionalnih poruka koje šaljemo drugima neprestano ćemo doživljavati da osobe iz naše okoline na nas reagiraju neobično, bit ćemo odbacivani, a da ne znamo razlog za to.
Žene su emocionalni odgovor muškarca. I jedni i drugi trebaju nadvladati urođene razlike u pristupu neugodnim emocijama. Ako u tome ne uspiju parovi su podložni emocionalnim tektonskim poremećajima koji mogu razoriti njihovu vezu. Ti poremećaji su češći kod onih parova koji imaju određene nedostatke u emocionalnoj inteligenciji. Ako suprug učestalo pokazuje prijezir, supruga će biti sklonija čitavom nizu zdravstvenih problema. Stalne kritike i prijezir znače da je partner donio negativan sud o partneru.
Dva su načina reagiranja na napad: borba ili bijeg.
Preplavljivanje znači da su partneri obuzeti partnerovom negativnošću i vlastitom reakcijom na nju na način da se utapaju u bujicama užasnih osjećaja koje je nemoguće kontrolirati. Preplavljeni partner počinje čitavo vrijeme negativno misliti najgore o bračnom drugu tumačeći njegove postupke u negativnom svjetlu. To je čest razlog za razvod braka. Rješenje je u poštovanju i ljubavi jer se time razoružavaju svi neprijateljski osjećaji.

 
 
Prikaz knjige 'Život poslije života' Raymonda Moody-a
 
zivot poslije zivotaŠto je to smrt i zašto ljudi strahuju od nje? S tim se pitanjem suočio i autor knjige 'Život poslije života' dr. Raymond Moody Jr., profesor filozofije.
Pitanje „Kako to izgleda kada čovjek umire?“ izaziva u svakom čovjeku najsnažnije osjećaje. Najčešće je to strah od nepoznatog, jer ne znamo kuda sa smrću idemo, a s druge strane neki ne znaju kako će to biti. Jedno od mnogih iskustava opisanih u knjizi je ono čovjeka koji je u trenucima svoje najveće tjelesne klonulosti čuo svog liječnika kako ga proglašava mrtvim. Do ušiju mu je dopirala neugodna buka, glasna zvonjava ili zujanje, osjećao je da se kreće kroz dugačak hodnik. Nakon nekog vremena shvatio je da se nalazi izvan vlastitog tijela i gleda ga s određene udaljenosti. Uskoro je počeo primjećivati da se 'tijelo' u kojem je sada razlikuje od onog što ga je upravo napustio. Tada su mu u susret počeli dolaziti drugi ljudi, rođaci i prijatelji koji su umrli prije njega, a pred njim se pojavilo i 'biće od svjetlosti'. U tome trenutku počinje njegova procjena vlastitog života  koja se očituje kroz pitanja: 'Jesam li spreman umrijeti?'Jesam li voljan umrijeti? Jesam li u životu dovoljno postigao?' Smisao te retrospektive bio je odgojan. Čovjek je shvatio da se mora vratiti jer još nije došlo vrijeme da umre. Dana mu je šansa da ispravi pogreške, nadoknadi štetu drugima i pomiri se s onima s kojima je bio u zavadi.
Ima iskustava da se osobe, iako u trenutku smrti imaju priliku vratiti se, to ne žele jer ih preplavljuju osjećaji neopisive ljubavi, radosti i smirenosti. Povratak se ipak događa, osoba se sjedinjuje sa svojim materijalnim tijelom, a njen život nastavlja se na drugačiji, svjesniji način.
Svi koji su se „vratili iz smrti“, više ne žele potratiti niti jedan dan svog života i više se ne boje smrti jer znaju da je ona samo prijelaz, rađanje za jedan drugi, bolji svijet.
Svatko od nas nadživjet će tjelesnu smrt jer duh je vječan, a to znači da smo i mi kao osobe vječni!¨Što prije to shvatimo, više ćemo se radovati susretu sa Stvoriteljem u vječnosti. U tome će nam svakako pomoći iskustvo smrti našeg ega, navika, grijeha u nama, a sve u cilju vlastitog duhovnog rasta. I to doživljavamo kao novo rođenje ili oslobođenje. Kako bismo to uspjeli potrebno je živjeti cjelovito, sa sve većom sviješću i sabranošću nad time tko smo to mi i u što se trebamo razviti. Živeći tako nećemo promašiti ni ovaj, ali ni onaj drugi život koji je pred nama.
Bitno je samo s kakvom ćemo „prtljagom“ tamo doći. Najviše se cijeni srce prepuno ljubavi i sućuti za svakog čovjeka, ali i dobra djela koja smo učinili za druge.
Očev topao zagrljaj koji će nas tamo dočekati biti će nam najveća nagrada i priznanje za dobro obavljen 'posao' na zemlji.